Otvaram novi blog.

Retrospekcija...

Vraćam se na mjesto gdje sam zapravo uvijek dolazila
kada bih mislila da je sve protiv mene i ostavljala svoje misli
i osjećaje na internet papiru.

Ali, sada.. nemam 13 godina..
Ne mislim da je svijet u zavjeri protiv mene.
Ne mislim da je crna boja života.
Ne mislim da je vrhunac života biti buntovnik bez razloga..
.. i nikako, ali nikako ne smatram da su visoke pete oličenje glume.

Zapravo, imam skoro 20 godina..
Volim pisat.. volim razmišljati i volim davati svoje komentare na svijet koji me okružuje.

Zašto blog?

Zato jer se nije promijenilo baš toliko puno stvari u odnosu na mene kada sam imala 13 godina.
I dalje se ponekad nadjem u pitanju: zašto ovo nemože kako ja želim?
I dalje se znam utopiti u čokoladi jer me baš danas nitko ne voli onako kako ja želim.
I baš smatram da je buntovništvo čisto zdravo razumsko komentiranje svijeta oko nas jer bože oprosti,
ovaj svijet zaista nikome ne odgovara.
I eto, volim visoke potpetice u svim bojama. I volim ih različite, tako da u svakima mogu imati svoju ulogu.

Hmmm.. u čemu je onda razlika?

U djelovanju..

Naime, kroz godine, naučih ako ništa drugo, a to je da je bolje imati mišljenje suprotno od djelovanja.
Iako sam kako manja voljela lupiti vratima od sobe proglašavajući svoj revolt i pobunu protiv terora vlastitih roditelja,
sada se ograđujem od uništavanja namještaja jer moji nisu više dužni trpiti moje ispade, dok eto naime pokušavam studirati u lijepoj našoj :)

Kada malo sjednem i ispišem nekoliko svojih misli na ovaj imaginary papir u službi vlastitog dnevnika
shvatim da će i ovaj blog kao i onaj prije skoro 7 dugih godina biti zapravo moj bijeg.
Bijeg iz moje stvarnosti u moje ispuhavanje i moje doživljaje.

Eto, toliko o uvodnom postu, nadam se daljnjem čitanju, jer eto
ako ništa drugo, ovdje možemo osloboditi ono što smo nekada bili.
(ali nemojte lupati vratima)

Hvala :))